Profesorica je maternjeg jezika i žena koja je na čelu jedne od najznačajnijih institucija koje pružaju usluge i brinu o djecu sa smetnjama u razvoju i osobama sa invaliditetom od njenog osnivanja.
Razgovarali smo sa Radojkom Koprivicom, direktoricom Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom Nikšić.
- Šta Vama znači institucija kojom rukovodite, Vaša prva asocijacija na Centar ?
Dnevni centar za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom funkcioniše već deset godina i kako tada tako i danas suočavamo se sa izazovima, analiziramo naš rad studiozno, uvijek uz težnju da budemo još bolji i da naši korisnici imaju potpuno zadovoljstvo boravka osam časova koje ovdje provode.
Pored moje porodice, ova djeca su moja druga polovina dana i ne mogu biti srećna niti zadovoljna ako sve nije po planu koji smo za njih pažljivo osmislili.
Djeca s teškoćama u razvoju su najranjiviji članovi društva.
- Da li je društvo zaista prihvatilo djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom kao svoje ravnopravne članove?
Prije 10 godina kada je servis počeo da pruža usluge djeci sa smetnjama u razvoju, u društvu je postojala jako velika stigma, bilo je potrebno boriti se svakodnevno sa različitim komentarima, razbijati predrasude.
Nadam se da smo kao ustanova skromno doprinijeli da se mijenja odnos prema našim korisnicima u svim oblastima djelovanja. Jer u odnosu na period prije 10 godina danas ipak možemo govoriti o mnogo boljem odnosu i statusu koji ova lica uživaju u društvu.
Otvaranjem dnevnih centara u svim većim gradovima u Crnoj Gori, cijela priča o djeci sa smetnjama u razvoju i osobama sa invaliditetom je dobila jedan novi smisao i podignuta na mnogo veći nivo.
Decentralizacija institucija kao što je na primjer Komanski most, u koju nisu upućivani teži i teški slučajevi psiho-fizičke ometenosti je doprinijela zbrinjavanju ovih lica koja su konačno dobila mogućnost da osim u svojim porodicama podršku i oslonac ostvare i na nekom drugom mjestu.
- Kako zaštititi njihova prava? Učiniti da se osjećaju nediskriminisano u zajednici u kojoj žive.
Naša statutarna obaveza jeste da djeca koja kod nas borave imaju ugodno i prijatno osmočasovno iskustvo. Od prvog dana ne jer je to naša obaveza već isključivo želja da im pružimo mnogo više od prijatnog boravka, mi radimo nadogradnju sistema po kome funkcionišemo. Kupujemo iskustvo sa strane, sudjelujemo u različitim projektima, obezbjeđujemo našoj djeci posjete, vodimo ih na festivale, želimo omogućiti da se druže i van našeg centra, da participiraju u društvu i funkcionišu ne osjećajući svoj hendikep.
Postoji čitava skala aktivnosti koje služe njihovoj inkluziji u društvo. Inkluzija kroz sport, umjetnost, kulturu. Specijalna olimpijada na državnom i lokalnom nivou je sjajan način da ispolje svoj sportski talenat i takmičarski duh, tu je i radna okupacija kada nastaju najljepši umjetnički predmeti, rukotvorine koje su pravi hand made i koje uvijek forsiramo na izložbama i sajmovima. Art okupacijom želimo stvoriti jedan novi ambijent. Želimo oživjeti umjetnost u našim prostorijama, ohrabriti kreaciju koja živi u njima, podstaći ih da izraze kroz boju i sliku svoj doživljaj svijeta. To je sve ono što pomaže da život naših korisnika bude u potpunosti ispunjen, da budu zadovoljni.
- Koliko Vam je bilo teško na samom početku? Da li ste nekada imali donkihotovski osjećaj? Imajući u vidu da živimo u svijetu prepunom predrasuda kada su djeca sa smetnjama u razvoju i OSI u pitanju?
Došla sam u Dnevni centar iz najpozitivnije sredine, iz prosvjete, i negdje se bojala kakvu ćemo atmosferu graditi. Danas odgovorno tvrdim da je pozitivan duh, prijatna atmosfera, ugodan i smislen boravak i jaka, kreativna energija ono što naši korisnici žive u svom drugom domu, u Dnevnom centru.
- Koji su glavni izazovi sa kojima se svakodnevno suočavate, na koje ste najosjetljiviji?
Koliko god čovjek bude u svom poslu profesionalac i treba imati emocionalnu distancu, to je nekada prosto nemoguće, nemoguće je nereagovati na neke momente i sutuacije.
Često tražim od osoblja da naprave distancu i ne unose svoje emocije u posao. Ispostavilo se da je to naprosto nemoguće jer činjenica da smo i mi roditelji briše svaku vrstu objektivnosti, a kada su djeca i korisnici iz našeg centra u pitanju tu vrstu emocije, koja je sa druge strane lišena svakog oblika patetike, dižemo na kub.
Najbitnije u našem poslu jeste da ispratimo procedure i zakonom propisane mjere.
- Na koje događaje ili aktivnosti u radu ste najponosniji?
Ponosna sam na svu našu djecu i na svaki pojedinačni napredak i rezulatat koji ostvare. Ponosna sam na cijeli kolektiv, na osoblje koje je uigran i harmoničan tim, ponosna sam što smo uspjeli da stvorimo najbolje uslove za naše korisnike i lišimo osjećaja patetike svaki vid djelovanja ove ustanove radeći svoj posao odgovorno, profesionalno i savjesno.
- Sektor B? Za korisnike iznad 24 godina?
Prva koncepcija Centra za djecu sa smetnjama u razvoju bila je da bude servis osobama do 18 godina.
Ipak, kada je prvi korisnik postao punoljetan postavilo se pitanje kako nastaviti sa pružanjem podrške mladom čovjeku možda u periodu života kada mu je i najpotrebnija. Prvo smo pomjerili starosnu granicu na 21 a zatim na 27 godina, vodeći se odredbama Zakona o mladima u Crnoj Gori, i omogućili tim starosnim generacijama da nastave svoj boravak u našoj ustanovi,a nakon toga, zajedno sa Centrom za socijalni rad pokrenuli inicijativu koja je uz podršku Opštine Nikšić, Ministarstva rada i socijalnog staranja, kao i stranih organizacija koje djeluju u našoj državi UNDP-a i UNICEF-a prerasla u Sektor B našeg centra. Adaptirali smo novu zgradu u koju smo sukcesivno počeli premještati korisnike iznad 18 godina. Novootvoreni Sektor B Centra za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom je još jedan dokaz koliko ozbiljno i studiozno pristupamo poslu i brinemo o budućnosti korisnika.
Unicefova Konvencija o pravima djeteta garantuje da dijete s teškoćama u duševnom ili tjelesnom razvoju treba voditi ispunjen i pristojan život u uslovima koji garantuju dostojanstvo, jačaju djetetovo oslanjanje na vlastite snage i olakšavaju njegovo sudjelovanje u zajednici.
- Kada bismo Unicefovu definiciju primijenili na cijelu državu, koje je Vaše mišljenje, da li nas opominje ili dobro obavljamo posao?
Nasmijana djeca i zadovoljni korisnici koji borave u Centru najbolje govore da li dobro primjenjujemo Unicefovu konvenciju ili ne.
Sa druge strane i zvanično smo pohvaljeni i istaknuti kao primjeri dobre prakse i uspješne deinstitucionalizacije i decentralizacije od brojnih institucija i organizacija, pa i od samog UNICEF-a koji nam kontinuirano pruža podršku, omogućava dalje edukacije i specijalizacije.
- Kada završite svoj radni dan i posvetite se privatnom životu, da li se osjećate ispunjeno činjenicom da ste u prvom dijelu dana učinili neka djetinjstva srećnijim, neke živote ispunjenijim, suštinskijim i produktivnijim?
Centar je zaista moj drugi dom i istina je da ne mogu biti do kraja ispunjena ukoliko ovdje nešto ne štima, ne funkcioniše. Jednostavno ste uključeni u živote ovih porodica htjeli to ili ne a kada znate da ste i vi onaj dobri dio u njihovim danima onda se zadovoljstvo sa profesionalnog prenosi i na lični nivo.
- Kako biste odgovorili na pitanje djeteta sa ulice “Šta sa ovim drugarom nije u redu”? Koje nije svjesno i nije mu objašnjeno i nije naučeno da postoji i dijete koje je isto kao i ono samo što je rođeno sa nekom drugom vrstom potrebe i čiji razvoj zbog zakona prirode ide nekim drugačijim stopama?
Pitala me moja unučica dok smo šetale jednog popodneva.
Vrlo rijetko razgovaramo sa svojom djecom o onim temama koje nas se možda ne tiču, koje ne smatramo našim problemom ili ih doživljavamo kao tabu. Na taj način i stvaramo generacije koje se još uvijek uplaše kada na ulici sretu osobu koja je drugačija. Ne smijemo u vijeku u kome živimo dozvoliti da tako odgajamo djecu, da im u startu pružamo moć da barataju predrasudom i budu diskriminatorna. Takva moć može biti opasna i degradirajuća.
Djeca su čudo ovog svijeta i sva zajedno, bez obzira na pol, rasu, boju kože, postojanje ili ne nekog stepena psiho-fizičke ometenosti, boje život na svoje načine, boje naše živote smislom koji nam je potreban.
Biljana Kecojević, Grad kulture