Ja, koji sam do treće godine znao neke riječi da kažem. Ja koji sam tada najviše volio da vrtim točak od autića. Ja koji sam noćima samo plakao, plakao, plakao…… ja zbog koje moja majka nije spavala.
Ja koji danas ne mogu da ti kažem:
Plasim se mraka!
Smeta mi buka!
Nemoj glasno da pjevaš!
Ne škripi stolicom!
Raskrsti ruke, smeta mi kada tako sjediš!
Volim samo ovu majicu da nosim i volim samo ove patike!
Najviše volim da hodam bos…..
Pustite me! Želim da se ljuljam, to me smiruje!
Ne zovi me! Neću se okrenuti!
Ne gledaj me u oći, neću te pogledati!
Smeta mi tvoj miris, smeta mi ta boja, ne volim ovaj ukus!
Hoću da se ljuljam to me smiruje!
Stavljam ruke na uši, jer mi se ne sviđa tvoj glas, jer mi se ne sviđa zvuk na televiziji!
Bježim iz bolnice, sve sam polomio, ne želim injekciju! Ne umijem da ti kažem šta me boli!
Trčim, trčim, trčim…. zar me ne vidite?! Upravo sam prošao pored vas!
Plače i moja majka i moja sestra i otac i brat! Ne spavamo noćima!
Hoću da me voze! Voze me cijelu noć!
Ljuljam se, to me smiruje!
Neću da idem drugim putem, volim samo onaj kojim sam juče išao!
Ne prijaju mi promjene!
Gospođo, pao vam je šal! Gospođo, zar me ne čujete? Zar me ne vidite? Tu sam, prošao sam pored vas?
Znam da imam lijepu kovrdžavu kosu, znam da me prepoznajete jer svakoga dana šetam poslije podne.
-Volim da šetam!
Volim slobodu, vetrenjače!
Volim Zdravka Čolića!
Radujem se bratu iz Beograda!
Srećana sam kada mi gosti dolaze!
Mašem rukama, mogo sam uzbuđena!
Šetam po kiši, plašim se grmljavine!
Imam emociju! Nekad ne umijem da je pokazem! Zar me ne primjećujete?!
Mogu da volim! Umijem da volim! Hoću da me zagrlite!Zar me ne vidite!
Mogu da se radujem…. Zar me ne vidite?! Upravo sam prošao pored vas!
Smeta mi ova buka!
Ljuljam se, to me smiruje….
Ovo su samo neke od nama poznatih ispoljenih osjećanja i misli osoba sa autizmom. Osjećanja i misli sa kojima smo se danas našli na stadionu FK „Čelik“. I to stalno pitanje: „Gospođo, da li me čujete?“, bar za trenutak nas je dovelo u preispitivanje: „da li ih i koliko čujemo?“
Upravo na ovaj način, mislilma i osjećanjima osobe sa autizmom koje je Rajna Drekalović pretočila u tekst smo započeli današnju manifestaciju „Naš plavi dan“, posvećen Svejtskom danu osoba sa autizmom.
Uz emocije na pomenuti tekst, uz podršku predsjednika Skupštine Opštine Nikšić, Nemanje Vukovića, predstavika lokalne uprave,
FK Celik , OO Crvenog krsta Nikšić, Službe zaštite i spašavanja, formirali smo krug kao i zajednički pustili u nebo plave balone, kao simbol podrške osobama sa autizmom.
